18 C
Zagreb
Utorak, 21 svibnja, 2024
spot_img

Najava izložbe slika MARGARETE PERŠIĆ “Riječ”

➡️četvrtak, 2. ožujka u 19 sati

➡️izložbeni prostor POU

Ako slika govori stotinu riječi, glazba tisuću slika, koliko čega i što govore kada su zajedno glazba i slika? Postaju li onda oni priča? Postajemo li onda i mi, kada smo zajedno priča? I što je potrebno da bi nastala priča? Jedna riječ? Jedna riječ previše ili možda jedna riječ premalo? Pred vama je neizgovorena, oslikana Riječ u dvadeset i osam slika koje zajedno čine Tihu knjigu (silentebook)- slikovnicu za odrasle. Premda su slike okupljene pod nazivom “ Riječ”- u samoj slikovnici nema niti jedne napisane riječi . Glazbe ima. Predivne. I slika. Neka vam govore dok šute, dok zvuče. A vas pozivam da počujete glazbu koja izvire iz njih, otvorite slike u sebi potaknuti slikama smještenim u ove okvire polaroidnih fotografija, izdvojenih trenutaka u vremenu koje nam nestaje pred očima. Pozivam vas da ispričate priču. Da pronađete riječ po kojoj sve priče nastaju i po kojoj sve postaju. Žive i ostaju. U nama. U drugima. Da uđete u špil, izgovorite ju na glas i zaigrate(na) kartu koja uvijek dobiva. (o nastanku rada uz glazbu Mateja Meštrovića https://www.youtube.com/watch?v=tCJrnAFg90c…)

Dva zimska mjeseca i još sedam dana i sedam sati nisam kročila nogom van iz ateljea. Ronila sam u pedeset nijansi plave, pojela deset kila datulja, u tuljanicu se pretvorila! Na mjestu brodila, kroz trnje I kamenje, tj. s kamenjem u cipelama, kroz indigo do ultramarina se probijala. Zihericom riječi u platna gravirala. Za ziher. Jednom sam doduše (Do Duše-kafić u susjedstvu) izašla, uprtila cijeli atelje na leđa, na cesti pronašla tri novčića, popričala s čovjekom koji ima brkove: o ponorima duše; koliko i kako mogu biti duboki, koliko odvojenost može biti povezanost, koliko je moguće s radošću jedriti kroz vrijeme u zadanim prostorima. Bez vjetra. I složismo se, čovjek s brkovima i ja, da je količina presudna. I glagolski pridjev radni! O, la, lo, li, le, la!

Završila! Ole! Ola! S trnjem i osmijehom u ustima!

Per aspera ad astra!

Čekam da umjesto zvijezda, padne plava noć)”

Margareta Peršić

“Stvaram, dakle jesam!” Rođena u Zagrebu 1976, pozavršavala neke škole, onu životnu još tešem. Izrađujem lutke i male im haljinice, bojam slike i slikovnice, pripovijedam priče i bajke. U jednoj od njih sam kraljica, a u drugoj  perem posuđe. Članica sam HSZUa, HDLUa i ULUPUHa i slobodna skoro, baš ko ptica! (wwwMagisdolls.com, fb/Margareta Peršić)

Izvor: press materijal

Povezane objave

- Advertisement -spot_img
- Advertisement -spot_img

Posljednje objave